Ušli smo u još jednu godinu milosti Gospodnje. Ostavljam za sobom 2020-u koja je bila izrazito stresna i bolna. Udarci su stizali jedan za drugim; dok se tijelo oporavljalo od prethodnog, stizao je novi. Katkad sam imala osjećaj da me pritisak boli koji nosim u sebi guši, sve do te novogodišnje noći...
Dok je oko nas sjalo blještavilo vatrometa, a tijelo mi drhtalo od hladnoće, stajala sam uz dragu sestru koja mi je nekoliko sekundi iza ponoći poželjela Božje vodstvo i mir u novoj godini. Toplina je preplavila cijelo moje srce i tijelo zbog jednostavnosti i poniznosti njenih riječi. Potom me zagrlila. Taj je zagrljaj bio iscjeljujući za moje tjelo i moj duh.
Nalazim samu sebe kako po ne znam koji put razmišljam i preispitujem svoje postupke mogu li uopće ovakva pred Gospodina ili trebam svoj život dovesti u red i tada ga moliti za pomoć. Kamo je nestala ta jednostavnost u mom odnosu s Bogom koju sam nekada imala? Trebam li kao ta sestra u jednostavnosti svog uma reći sve Isusu, a Njegov dodir tada neće izostati?
Bogu sam zahvalna što imamo jedni druge i što Gospod djeluje na jednako silan način kao nekada.
Ljubica